Društvo kaktusara Srbije
 


Cereus .....
          "Njegovo visočanstvo" štrči širom prostora na kojem može da opstane. Samo oskudne urugvajske šume (isključujući zasade eukaliptusom) mogu da ga nadvise, ali se i tu uspješno takmiči u rastu ka sunčevoj svjetlosti. Ni na jednom od njih ne vidjeh tablu s natpisom koje je to on vrste: C. repandus, C. uruguayanus, C. peruvianus ..... ili, po "najnovijem", samo C. hildmannianus .....!? Njemu nije važno kako se zove pa što da i ja lupam glavu time - dovoljno mi je to što pri svakom prilasku tom "visočanstvu" osjetim prijatnost i divljenje koji me vuku povratku kad god sam u prilici. Po tome što ga viđam kud god pođem po Urugvaju govori o njegovoj prilagodljivosti različitim uslovima i u pogledu klime, i u pogledu tla, i po pitanju vlažnosti terena. Pored Atlantika živi u stoprocentnom pijesku, možda i malo slanom. I tuda, a i dalje viđam ga u golom stijenju. Ne smeta mu ni nešto plodnija čista zemlja, a ima ga i u močvarnijem ambijentu pored potoka, rijeka i bara, opet sa različitim tlom: pijesak, kamen, zemlja ..... ne umije da mi kaže da li mu nešto posebno prija ili mu ponešto i smeta! Po svojoj prirodnoj karakteristici cereus biva i visok, i razgranat, i rascvjetan, ali je pravi užitak ugledati poneki primjerak ogromnih dimenzija i puno ih u donjem dijelu odrvenjelih. Kako se tada nameće pitanje: "Koliko li je star?". U svoj svojoj ljepoti biva  i, "zaslugom" vjetrova, Sunca, kiša, studeni, životinja, insekata, čovjeka i tako dalje, dosta ispovrijeđivan, izlomljen pa i skoro uništen, ali se ne da - popadao po površini tla ožiljava se, izrastaju nove grane i stvara se, lagano, neka nova forma "njegovog visočanstva". Oko sebe razasipa svoje brojno sjeme, a isto odnose i razasipaju negdje dalje svi oni koji jedu njegove plodove. Jedem i ja plodove, a u kući pravismo i nekakav džem od istih.
Milan Matić

Album