Društvo kaktusara Srbije
 


 
 
   
   
   
   
   
   
 
Daske od kaktusa

          Evo, nakon oko četrdestdvije godine bavljenja drvetom i drvenom građom i nakon oko tridesetsedam godina bavljenja kaktusima, tek sad shvatih ozbiljnije da neke daske mogu biti i kaktusove!? U jednom od dangubljenja lutanjem po internetu naiđoh na informaciju da su graditelji crkve iz argentinskog gradića Cachi (provinicija Salta), započete u XVI vijeku pa dorađivane u XVIII i XIX, upotrijebili daske od kaktusa (el cardón) za oblaganje plafona
i za još ponešto. Tragajući dalje nađoh mnogo primjera gdje je kaktusovina korištena za razne proizvode i potrebe.  Dođe mi ovo kao vrlo zanimljivo saznanje pa se latih ovog piskaranja i raširih temu od dasaka preko kaktusa na slano jezero u Boliviji. I među daskama, i uz ogromnu slanu površinu glavna tema je kaktus - Echinopsis atacamensis (cardón de la puna, cardón de la sierra), od kojeg su građevinari pravili daske i koji raste na vanredno siromašnom terenu kakav je, na primjer: ostrvo, Isla Incahuasi (što na jeziku kećua znači: kuća Inka) smješteno u sredini slane pustinje, to jeste slanog jezera - Salar de Uyuni. Fotografije na koje naiđoh i poneke ukradoh za ovu moju priču prikazuju fascinirajuće prizore sa bolivijskih Anda, na nadmarskoj visini od oko 3600 metara. Nisam među srećnima koji mogu doprijeti do Isla Incahuasi, a nisam ni od onih koji prepisuju tuđe radove pa ovim tekstom i sa nekoliko tuđih fotografija želim samo malo navesti na traganje za prirodnim ljepotama naše planete. Kome bude zanimljivo lako će se snaći i sve ovo o čemu pišem pronaći u mmogo opširnijim izdanjima i prikazima. Ko želi i može da dopre do ove slane pustinje, da prenoći makar jednom u objektima od soli, da se prošeta kroz šumarak od bodljikavaca, neka požuri. Nadvija se nad ovom surovom ljepotom mračna mora u liku čovjeka, koji u svojoj gladi za bogastvom želi oteti isto od prirode, koja ovdje mami lopove svojom velikom količinom litijuma i još ponečega osim samo soli koja nije dovoljna proždrljivosti ljudskoj! Sve to što tamo nije potamanila milenijumska prirodna surovost učiniće čovjek u vrlo kratkom vremenu samo ako se ustremi tamo u svojoj alavosti!

          Naša "ljubav na prvi ubod" - Echinopsis atacamensis je kroz vrijeme od kako se saznalo za njega prošao kroz mnoštvo preimanovanja pa znajmo da svi slijedeći nazivi znače samo jednu te istu biljku: Cereus atacamensis, Trichocereus atacamensis, Helianthocereus atacamensis, Echinopsis formosissima, Pilocereus pasacana, Cereus pasacana, Trichocereus pasacana, Helianthocereus pasacana, Echinopsis pasacana, Leucostele rivierei, Trichocereus rivierei, Echinopsis rivierei, Trichocereus eremophilus, ..... možda ih ima i još!?
Ovaj "velikan" koji i daske daje pišu da može narasti do desetak metara u visinu, a rasprostranjen je po vrletima Kordiljera ili Anda na sjeveru Čilea, po sjevernoj Argentini (provincije: Jujuy, Salta, Tucumán, Catamarca, La Rioja, San Juan) i na jugu Bolivije (departamenti: Oruro, Potosí, Tarija). Ova navedena površina kojom se uzdižu ovi veliki bodljikavci je surova sredina za sav život, ali eto, ipak ima života i u takvim uslovima. Lame, orlovi, katusi i razno sitno rastinje prkose surovosti pa i sami često bivaju takvi, inače ih ne bi bilo. Samo malobrojni ljudi-starosjedeoci se čine dobroćudnim iako su skoro istrijebljeni od strane dođoša sa raznih strana. Kamo sreće da su i oni bili malo suroviji - sigurno bi ih danas bilo puno više!

Milan Matić